Pridruživši se pozdravima braći kapucinima čuvarima svetišta, nazočnim hodočasnicima iz domovine i inozemstva koji su se okupili u pojišanskom svetištu težaka i ribara te svima onima koji su bili spriječeni doći, nadbiskup Marin Barišić je kazao: „Proslava Uznesenja blažene Djevice Marije dušom i tijelom u Nebo, radost je Neba i zemlje. Radost je svih nas vjernika, jer nam je majka Marija na putu života siguran znak i naše nade. Prije svega, radost današnjeg slavlja upućuje i podsjeća nas na najveći izraz Božje ljubavi prema nama, na središnji događaj života i povijesti koji sudbinski zahvaća sve generacije i sva vremena, sve stvoreno. Upućuje nas na raspetoga i uskrsloga Gospodina, na utjelovljenu Riječ Božju koja je radi nas ljudi i našega spasenja uzela ljudsko tijelo – čovjekom postala». Isus Krist u svojoj milosrdnoj ljubavi traži čovjeka, čovjeka udaljena, podijeljena, koji se i sam u svojoj izgubljenosti pita tko sam i što sam? Tako je grčka filozofija, svjedoči to i poslanica Korinćanima, prezirala ljudsko tijelo, a vrjednovala samo ljudski duh. Tijelo je viđeno kao zatvor – grob duše. Čini se da današnji mentalitet, nastavio je nadbiskup Barišić, «ide u suprotnom smjeru: vrjednuje tijelo, a zapostavlja dušu. Krist, onaj koji najbolje zna tko je čovjek i što je u čovjeku, prihvaća i vrjednuje cjelovito čovjeka, tijelo, duh i dušu. Kao jedan od nas prihvatio je cjelovito i potpuno naš zemaljski život i smrt. Zato u današnjem slavlju slavimo Marijino Uznesenje dušom i tijelom u Nebo». Nadbiskup je u nastavku govorio o odnosu smrti i života, o tomu što bi bilo kad bi smrt bila pobjednicom nad životom. Posluživši se mislima velikoga teologa sv. Efrema Sirskog naglasio je da je čovjek podmitljiv i da sve želi riješiti podmićivanjem i vezama, no uza sva bogatstva – srebra, zlata, posjede, slavu, moć – ne uspjeva podmititi i samu smrt. «Smrt je nepodmitljiva. Smrt bi doista mogla reći: odbila sam novac bogataša, nisu me mogli njihovi darovi podmititi; toliki veleposjednici nisu me nikada uspjeli uvjeriti da umjesto njih uzmem njihova roba; pa ni starca umjesto mladića. Ako je neumoljiva i nepodmitljiva, zar je doista i nepobjediva?» - upitao je nadbiskup te nastavio: «Zato, pobjeda smrti, neumoljive gospodarice života, zaista je novost i središnji događaj života i povijesti. Isus Krist, Sin Božji, rođen od Djevice Marije, koji čovjekom posta radi nas i našega spasenja – Božje je to čudesno djelo – svojom smrću je uništio našu smrt, a u njegovu uskrsnuću i naš je život uskrsnuo». Krist nije korumpirao nepodmitljivu i neumoljivu smrt, već je nju pobijedio ljubavlju i novošću svoga života: vjernosti Bogu i ljubavi prema čovjeku. Uskrsli Gospodin, nastavio je nadbiskup Barišić riječima sv. Pavla, «postade prvina uskrsnuća, na kojoj participiraju oni koji su Kristovi (usp. 1 Kor 15, 23). Od tada, da bismo bili na strani budućnosti života, zemaljskoga i nebeskog, potrebno je biti s Kristom. Jer čuli smo u našoj povijesti, od Adama do danas, suprotstavlja se i druga strana koja na razne načine ugrožava život». Život ugrožava Zvijer koju spominje knjiga Otkrivenja. Zvijer je sijač zla i smrti. «Zvijer nema imena, već samo simboličan broj, mogli bismo reći svoj OIB (osobni identifikacijski broj) – 666 – zlonamjerne i prekomjerne zloće (usp. Otk 13, 18). Zvijer je broj koji i čovjeka kroz razne oblike nepravde, prijevare, otpuštanja, utaje, neplaćanja, podmićivanja, kriminala pretvara u sredstvo i svodi na broj. Zar nisu djela Zvijeri koncentracioni logori, stratišta, masovne grobnice, Bleiburg, Jasenovac, tolike jame i sva ona mjesta gdje je čovjeku oduzeto dostojanstvo te je bio pogubljen ne samo bez imena – ne zna se tko su žrtve, već su ostali i bez broja – ne zna se koliko ih je nastradalo!» Nadbiskup je upozorio da je zlo «i danas na djelu na razne načine, manje uočljive, šire prihvatljive, a najviše u formi poremećenih vrjednota i kriterija. Tamo gdje se gube kriteriji dobra i zla, istine i laži, pravde i nepravde, čovjek se pretvara radi interesa i egoizma u broj, posjed, funkciju, profit. A onaj broj Zvijeri može čak biti i u zbroju ruku koje donose odluke o sudbini ljudskoga života, tamo gdje se zbrajaju glasovi, ali ne po glasu savjesti. Zlo je tamo gdjegod se zbog vlastitog egoizma i komoda želi imati život na račun čovjeka i protiv čovjeka». Međutim, krštenici u Kristu imaju pobjedu. «Krstionica postaje utroba koja nas rađa na dostojanstvo sinova i kćeriju Božjih. Po vjeri i krštenju, po ljubavi Krista raspetoga i uskrsloga, čiju ljubav ništa ne može rastaviti od nas, ni osuda, ni križ, ni smrt, naš je život prožet kvascem vječnoga života. Život je želja i nova stvarnost Kristovih vjernika koji, upitani na krštenju - što tražite?, odgovaraju – vjeru!, a što ti daje vjera? – život!» Na kraju svoje propovijedi nadbiskup Barišić je pozvao vjernike na sakramentalni život koji će im pomoći da u obiteljsko i društveno zajedništvo unose kvasac pravde, poštenja, odgovornosti, praštanja, solidarnosti. Zaključio je molitvom usmjerenom Gospi: «Majko Marijo, naša Gospe od Pojišana, da bismo mogli biti svjedoci života, imenom, zauzetom odgovornošću i aktivnom prisutnošću u našoj obitelji i društvu, pomozi nam da još više otkrijemo svoj kršćanski identitet. Taj je identitet prepoznatljiv: hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi Svetu Misu! Neka redovita, dnevna, osobna i zajednička molitva proširi naša ograničena srca i učini ih otvorenijima prema Bogu i osjetljivijima na potrebe bližnjih». Nakon završnoga blagoslova splitsko-makarskoga nadbiskupa cijeli je vjernički puk zapjevao himnu Lijepoj našoj, a potom i pjesmu Gospi „Zdravo Djevo“, čime je dolično završeno i slavlje, koje je zajedno s procesijom duhovnim poticajima animirao don Ante Mateljan. Trodnevicu je u pojišanskom svetištu predvodio ra Ivica Karatović, franjevac Provincije Bosne Srebrene. U sklopu priprave za svetkovinu Velike Gospe u svetištu su upriličene Pojišanske glazbene večeri.