Mons. Ćubelić je u svojoj propovijedi govorio o Kćerima Božje ljubavi, Drinskim mučenicama, koje je papa Benedikt XVI. postavio na oltar čašćenja, kao vjerne svjedoke vjere. „Ovih pet sestara (dvije Hrvatice, dvije Slovenke i jedna Austrijanka) primile su posebnu milost od Boga i snagu Duha Svetoga da bi u tadašnjim okolnostima rata životom posvjedočile svoju redovničku ljubav i vjernost Kristu i Crkvi“, istaknuo je mons. Ćubelić. Sestre su s ljubavlju služile u samostanu Marijin dom na Palama kod Sarajeva, mjestu oporavka bolesnih sestara. „Dom je postao poznat po dobrim djelima prema svim potrebnima, osobito prema pravoslavcima, zbog čega je prozvan Gostinjcem siromaha. Časne sestre Jula, Berhmana, Bernardeta, Krizina i Antonija svjedočile su kršćansku ljubav životom i radom. Njegovale su bolesnike, posluživale kruh siromašnoj djeci, ne praveći razlike prema vjeri ili narodnosti, te svakodnevno pomagale brojnim siromasima. Svima su činile dobro i zato se nisu bojale ni nadošlih ratnih nedaća. Njihove su riječi često bile: Mi nismo nikome ništa krive. I nisu bile! Znalo se to tada i na Palama i u Sarajevu. Danas to zna cijeli svijet“, kazao je predvoditelj slavlja. Podsjetio je na četverodnevni križni put drinskih mučenica, nakon što su ih četnici iz okolnih sela, 11. prosinca 1941. godine, nasilno odveli, a njihov samostan opljačkali i do temelja spalili. „Četverodnevni križni put po hladnoći i snijegu, bez prikladne odjeće i obuće, uz svekoliko ponižavanje i vrijeđanje, preslušavanje i prijetnje, ali uz čvrsto stisnuti križ u promrzloj redovničkoj ruci, vodio ih je do četničke uprave u 65 kilometara udaljenom Goraždu. Konačno su smještene na drugi kat vojarne. Ponadale su se trenutku odmora i sna. No, iste večeri 15. prosinca, točno prije 70 godina, pijani i razulareni četnici provalili su sestrama u sobu i nasrnuli na njih kaneći ih silovati i potpuno poniziti njihovo ljudsko, vjerničko i redovničko dostojanstvo. Ove sestre zavjetovane čistoće učinile su jedino što su mogle u svoju obranu. Hitro su otvorile prozor i kao jedna skočile u bolnu smrtonosnu dubinu. No, ni taj čin krajnje žrtve nije umirio bezumne neprijatelje, te su osvetnički istrčali i svaku sestru usmrtili s više uboda nožem. Pa i nakon smrti nasilnici nisu poštivali svetost ovih žena. S mrtvih tijela izmučenih časnih sestara strgali su crne redovničke haljine i od njih dali sašiti crne četničke zastave. Potom su nogama odgurnuli ove mučenice u brze vode rijeke Drine da bi sakrili svoja nedjela i tišinom prekrili mučeničko svjedočanstvo nedužnih žrtava.“ Glas o svetom životu i mučeničkoj smrti ovih sestara nadaleko je proširen od samih početaka, premda se o njima nije smjelo javno govoriti. Ubrzo su zasjale kao iznimni uzori vjernosti Bogu i djelotvorne ljubavi prema bližnjemu. Vjerujemo da će službeno priznanje njihova mučeništva, poručio je mons. Ćubelić, „biti i svima nama poticaj za odlučnije življenje i promicanje duhovnih vrijednosti za koje su one živjele i žrtvovale svoje živote“.