Sv. Petar i Pavao
Blagdan apostilskih prvaka svetog Petra i Pavla je 29. lipnja. Oni su se u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše znamo iz novozavjetnih spisa. Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad.
Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. “Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana” (Gal 1,18). Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime.
Petar je od Gospodina dobio prvenstvo u apostolskom zboru riječima: “Petre, ti si stijena i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju i vrata je paklena neće nadvladati.”Napisao je dvije poslanice. Iako je tri puta zatajio Isusa, tri puta je ispovijedio vjeru u svoga Božanskoga Učitelja riječima: “Gospodine, ti sve znaš. Tebi je poznato da te volim. “Pavao je poštivao načelo: Ništa bez Petra! I ono što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: Ništa bez biskupa!
Sv. Pavao je velik u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti. Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima. Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do 130. imamo zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka.
Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s poštovanjem obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u čast svetih apostolskih prvaka.
Marija Magdalena
“Bila je primljena među Kristove učenike. Nazočna je bila kod njegove smrti i na Uskrs veoma rano vidjela je Otkupitelja koji je od mrtvih uskrsnuo. Njezino se štovanje u zapadnoj Crkvi raširilo posebno u XII. stoljeću” (Časoslov naroda Božjega). “Kad uskrsnu u prvi dan sedmice, Isus se najprije ukaza Mariji iz Magdale, iz koje bijaše istjerao sedam zlih duhova. Ona ode i to javi onima koji bijahu njegovi pratioci, a sad bijahu u tuzi i suzama” (Mk 16,9-10).
Bila je velika grješnica i obratila se Gospodinu te postala velika pokornica: najodličniji predstavnik svih obraćenika.
Sveta Marija Magdalena bila je za umjetnike, propovjednike, duhovne pisce uvijek veliko i trajno nadahnuće. Ona je i u puku veoma popularna svetica. U našim krajevima posvećene su joj brojne crkve i podignuti oltari. I pravo je da je štujemo te od nje naučimo onu čuvstvenu i djelotvornu ljubav prema Isusu. Ona je uz Gospodina pod križem kad su ga gotovo svi ostavili, zato je postala tip vjernoga Isusova učenika kakav bi trebao zapravo biti svaki Kristov sljedbenik.
Popularnost svete Marije Magdalene očituje se i u tome što je kao svoju zaštitnicu slave žene, pokornice, frizeri, vrtlari, vinogradari i učenici.
Sveti Matej
“Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu reče: ‘Hajde za mnom!’ On ustade i pođe za njim. Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima. Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove učenike: ‘Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?’ Kada to Isus ču, odgovori: ‘Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike” (Mt 9,9-13).
O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo puno. Od onog malo što znamo, važan je izvještaj crkvenog povjesničara Euzebija koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih je ostavio, napisao evanđelje na njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik kojim su tada Židovi u Palestini govorili.
Sveti Oci uporno ističu tri značajke svetosti sv. Mateja:
- spremnost i radost s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv,
- njegovu velikodušnost: ostavio je sve priredivši svečanu oproštajnu gozbu za rođake i prijatelje
- njegovu poniznost kojom se naziva “carinikom” i “grješnikom” opisujući gnjev farizeja zbog toga što se Isus svratio k njemu “grješniku”.
Isus Krist
Ime “Isus” znači “Bog koji spašava”. Božansko dijete rođeno od Djevice Marije u Betlehemu nazvano je “Isus” jer će “spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,21). Riječ “Krist” znači “Pomazanik”, “Mesija”.
Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek u jedinstvu božanske osobe, stoga je jedini posrednik između Boga i ljudi. U svom javnom djelovanju i propovijedanju Isus je naviještao kraljevstvo Božje. Isus Krist je Sin Božji. On je vječna riječ, rođen od Oca prije svih vjekova i istobitan s Ocem po kojemu je sve stvoreno.
On je stanovao među nama, pun milosti i istine. Navješćivao je i osnovao Božje kraljevstvo dajući nam da upoznamo Oca. Dao nam je zapovijed da se međusobno ljubimo kao što je on nas ljubio. Naučio nas je put evanđeoskih blaženstava: da budemo u duhu siromašni i krotki, da boli podnosimo u strpljivosti, žeđamo za pravdom, da budemo milosrdni, čisti srcem, miroljubivi, da progonstvo trpimo radi pravde. Trpio je pod Poncijem Pilatom kao Jaganjac Božji koji uze grijehe svijeta. Umro je za nas pribijen na križ donoseći nam otkupiteljskom krvlju spasenje.
Svojom je vlastitom moći uskrsnuo treći dan uzdižući svojim Uskrsnućem nas u dioništvo božanskog života, u milost. Uzašao je na nebo, odakle će opet doći suditi žive i mrtve. Njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Isusovi su učenici u uskrslome Isusu prepoznali obećanoga Mesiju (Krista) po kojemu je Bog ispunio sva svoja obećanja. Isus nije ništa napisao, a njegovu su poruku (Evanđelje) poslije zabilježili njegovi učenici, apostoli i evanđelisti u Novom zavjetu.
Sveti Josip
Sv. Josip je muž Marijin i poočim Isusov. On je zaštitnik hrvatskoga naroda. Bio je po zanimanju stolar. Sv. Matej apostol i evanđelist kaže za nj da je bio pravednik, što znači krepostan i svet muž. Ostao je zbunjen kada je vidio da je Marija trudna, a nije znao na koji način je ostala trudna. Bio je siguran da je čestita žena te da izbjegne govorkanja i sve negativno što bi za nju slijedilo, odlučio ju je potajno otpustiti.
No kada ga je Božji anđeo poučio da je trudna po Duhu Svetome, prihvatio je bez bojazni Božji plan. Išao je s Marijom u Betlehem na popis pučanstva i tada se rodio Isus. Potom je bježao u Egipat pod Herodovom smrtnom prijetnjom Isusu. Hodočastio je s dvanaestogodišnjim Isusom i Marijom iz rodnog Nazareta u Jeruzalem i zabrinuto je tražio Isusa koji im se bio izgubio. O kasnijem životu i kada je umro ne znamo ništa.
Štovanje sv. Josipa započelo je oko 850. godine, a promicali su ga sv. Bernard iz Clairevauxa, sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, Ivan Gerson, Franjevci i papa Siksto IV. koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu. U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. proglasio ga je zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli “da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. i sada na snazi jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko kraljevstvo nego hrvatski narod koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta…
Sv. Josip je zaštitnik bolesnika i umirućih i uzor obiteljskog života te primjer kako se služi Isusu spasitelju čovjeka.
Blažena Djevica Marija
Marija je Majka Božja. To majčinstvo je prihvatila dragovoljno što je vidljivo iz izvještaja navještenja Gospodinova (Lk 1,26-38). Pred neočekivanim pozivom što ga je arkanđeo Gabrijel navijestio, Marija prihvaća ulogu Majke Božje. Ona je službenica Gospodnja poput Abrahama, Mojsija, proroka i zato u vjeri izgovara riječi: “Neka mi bude po tvojoj riječi.”
Kad je rodila Isusa, Marijina zadaća, kao i zadaća svake majke, tek počinje. Ona mora Isusa odgajati. Zajedno s Josipom koji je dionik njezinih odgovornosti, nosi dijete u Hram da ga prikaže Gospodinu, da izrazi ono predanje za koje još nije sposobna njegova ljudska svijest. U njegovo ime prima od Šimuna navještaj njegova poslanja (Lk 2,29-32,34 sl.). Ona je za nj odgojiteljica svjesna svog autoriteta (Lk 2,48), a Isus joj je bio poslušan, kao i Josipu (Lk 2,51). Marija ostaje Majkom i onda kad Isus ulazi u odraslu dob. Stoji uza sina u trenucima bolnih rastanaka (Mk 3,21,31; Iv 19,25 sl).
No njezina zadaća poprima tada nov oblik: Luka i Ivan daju to osjetiti na dvjema glavnim etapama Isusova sazrijevanja. U dvanaestoj godini, kao punopravan Izraelac, Isus obznanjuje svojim zemaljskim roditeljima da on pripada štovanju svog nebeskog Oca (Lk 2,49). Kad u Kani otpočinje svoje poslanje, njegove riječi Mariji: “Što hoćeš ti od mene, ženo?” (Iv 2,4) manje su riječi sina a više riječi onoga koji je odgovoran za Kraljevstvo.
Marija u vrijeme rađanja Crkve moli zajedno s učenicima u dvorani Večere (Dj 1,14). Marija je majka Crkve i majka svih nas.
Ivan Krstitelj
Izvještaj svetog Luke o Ivanovu rođenju nije isključivo usredotočen i upravljen na sam događaj rođenja, on smjera dalje jer pokazuje na ulogu djeteta u povijesti spasenja. Već je samo njegovo ime puno značenja. Ono znači “Bog se smilovao”. Kome? Svome narodu, poslavši mu nakon duljeg razdoblja opet velikog proroka, dapače, najvećeg između svih proroka koji će neposredno pripremiti put pojavku Mesije, Njegovu javnom nastupu.
Da je Bog milosrdan, osjetio je kod Ivanova rođenja njegov otac Zaharija koji je, nakon devetmjesečne nijemosti, opet progovorio, a njegov se govor pretvorio u hvalospjev “Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov”. Neobičnost toga djeteta, rođena u ljupkom Ain Karinu, pokazala se čim je malo poodraslo. Ivan je još veoma mlad ostavio toplo obiteljsko gnijezdo, svoje prijatelje i znance te pošao u pustinju da se što bolje spremi za svoje veliko po slanje. On će se na nj pripremati u Božjoj blizini, u molitvi i razgovoru s njime.
Sam Ivan sebe je nazvao “Zaručnikovim prijateljem”. Taj zaručnik je Isus Mesija. Njemu se Ivan veseli i govori: “On mora rasti, a ja se umanjivati!” (Iv 3,30). Što traži danas od nas sveti Ivan Krstitelj, Zaručnikov prijatelj? Ne traži toliko da se u njega ugledamo, već prstom upire na Krista i poziva nas da njega slijedimo i za njim idemo. Ivan nam, kao rijetko koji svetac, želi biti vodič Kristu.
Najpoznatije svetište svetog Ivana Krstitelja u na šim krajevima je ono u Podmilačju, nedaleko od Jajca u Bosni. Sv. Ivan Krstitelj je propovjednik pokore i obraćenja, onaj koji upućuje na nasljedovanje Krista riječima: “Evo Jaganjca Božjeg!”
Ilija
Ilija je bio rodom iz Tišbe pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu.
Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: “Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život” (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda. Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. “Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi, usrdno je molio da ne bude kiše, i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio pa je nebo dalo kišu i zemlja je donijela svoj rod” ( Jak 5,16b-18).
Sv. Ilija je u Bosni, Hercegovini i Slavoniji mnogo štovan svetac. On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije.
David
David je pozvan od Boga i posvećen pomazanjem za kralja izraelskog naroda (1 Sam 16, 1-13). Vladao je oko 1010. - 970. prije Krista. Kraljem postaje nakon smrti kralja Šaula. Naslijedio ga je sin Salomon. Bog ga sveudilj blagoslivlja, podržava svojom prisutnošću. Bog je s njime te on uspijeva u svim pothvatima (1 Sam 16,18), u borbi s Golijatom, u ratovima dok je u Šaulovoj službi i onima što će ih voditi kao kralj i osloboditelj Izraela: “Kuda god je David išao, Jahve mu davaše pobjedu” (2 Sam 8,14).
Poput Mojsija David je, kao pastir Izraela, baštinio obećanja dana praocima, ponajprije baštinu zemlje Kanaana. Jeruzalem postaje prijestolnicom svega Izraela i oko njega se gradi jedinstvo plemena. Kad je David uveo Kovčeg u Jeruzalem, od tada Jeruzalem postaje svetim gradom i David u njemu obavlja svećeničke funkcije. Kad ga Bog zove, David se odaziva dubokom privrženošću.
Njegova vjera nosi pečat očekivanja Božjeg trenutka, stoga se on čuva da stavi ruku na Šaulov život, čak i kad mu se pruža prilika da se riješi tog progonitelja (1 Sam 24,26). Savršeno se prepušta Božjoj volji, spreman je od Njega sve primiti (2 Sam 15,25 sl.) i nada se da će Gospodin pretvoriti u blagoslov sve one nesreće što ih mora podnijeti (16,10 sl.).