IZLET VJEROUČITELJA
Imotski, 2. srpnja 2005.

Evo još jednog zajedničkog izleta, a hamletovska dilema „biti ili ne biti“, tj. ići ili ne ići, iskrsnu ispred mene. Za „ne ići“ čvrsto navija sto opravdanih razloga (npr. prije tjedan dana opet sam postala teta – sada malih blizanaca). Za „ići“ tek pokoji razlog – opušteno, turistički prošetati imotskom krajinom, uz druženje i zajedništvo s kolegama. Hmm... Odlučih se ići. I ne bi mi žao.

Subota, 2. srpnja, okupljanje na splitskoj rivi, lijep sunčan i ne baš prevruć dan. Ne baš veliko društvo se polako okuplja. Uz razgovor i zezanciju „hvatamo malo boje“ kraj autobusa, dok čekamo par kolega koji vole stići bar minutu poslije dogovorenog vremena za polazak. Naša tajnica Nada vrijedno nas je prebrojila i objavila da su svi, „naspavani i nenaspavani“, na broju, te da se možemo uputiti po Sinjane. Netko ih obavještava da smo krenuli i da nas čekaju. Pa, ljudi moji, ima nešto posebno u zajedničkoj vožnji autobusom! To mi je svaki put zanimljivo. Kako i dolikuje vjeroučiteljima, putovanje smo započeli zajedničkom molitvom, a don Josip je zazvao Božju zaštitu. Odmah nakon molitve, ma još nismo prošli ni Solin, počeli su „šetati“ po autobusu bomboni, čokolade, sokovi, sendviči... Doduše, destinacija nije tako daleko, ali mi smo na izletu.

Evo nas i do Sinja i Sinjana. Nakon što su zauzeli svoje mjesta (a imali su lijep izbor, jer nas nije bilo previše u autobusu) i počastili se „izletničkim delicijama“, zapečeli su pjesmu. U dobrom raspoloženju, uz pjesmu i šalu, eto nas za čas do Imotskoga i samostana svetoga Frane. Srdačan doček „vjeroučiteljskih snaga“ iz imotske krajine.

Druženje u Imotskom započinjemo slavljenjem sv. mise koju je predvodio naš kolega vjeroučitelj fra Jakov Udovičić. Nakon „duhovne okrepe“ na sv. misi fra Jakov nas, kao pravi domaćin, okrepljuje i tjelesno - raznovrsnim kolačima i pićem. Ekipa je vesela, spremna za sljedeći korak. Uz stručno vodstvo našeg domaćina razgledavali smo muzej u sklopu samostana. Taj spomenik kulture bogat je izlošcima iz života imotske krajine (od Ilira i Rimljana do naših dana), te ga svakako vrijedi posjetiti (uz prethodnu najavu).

Izišavši iz muzeja prošetasmo samostanskim dvorištem i vrtom. Odmah iza „kantuna“ nailazimo na grm gorušice. Ljudi moji, nisam vidjela manje sjemenke. Sjetih se one Isusove o zrnu gorušičinu. Nije bio nitko od nas, a da nije uzeo sa sobom bar malo sjemena gorušice. Eto motivacije za preispitati svoju vjeru. Duhovno osnaženi, opraštamo se s fra Jakovom i zahvaljujemo mu za vrijeme koje nam je poklonio.

Daljnje druženje činimo u društvu fra Ante Bilokapića. Jačamo nožne mišiće do tvrđave, vojne utvrde i crkve Gospe od Anđela, zaštitnice grada. Fra Ante nas prosvijetljuje podacima iz starije i novije povijesti Imotskoga. Kolegica Mirjana, Imoćankaod glave do pete,komentira: „Ma, šta je država koja Imotskog nema?“Molitva kod spomenika palim braniteljima, pogled na Modro jezero, mali broj zagriženih ljubitelja „modrine“ spustio se tik do jezera. Zatim je uslijedila šetnja po Imotskom. Neki su odšetali ravno do prvoga kafića jer je iznenada zapuhala prava imotska bura.

Vrijeme je za ručak. U točno dogovoreno vrijeme sjedamo u autobus i krećemo u obližnji Proložac. Dok smo se krijepili za bogatim stolom, evo iznenađenja. Usred ručka prolomio se pljesak za naše iznenadne goste. A kako i ne bi, kad nas je iznenada posjetio naš nadbiskup u pratnji župana Ante Sanadera i našeg dojučerašnjeg kolege vjeroučitelja a sada dožupana Luke Brčića. Bili su u Zmijavcima na krštenju devetog djeteta u obitelji Gudelj. I nisu nam došli praznih ruku. Počastili su nas desertom - domaćom imotskom tortom. Netko je primijetio da fali još samo kava. Ali bit će i to, samo malo kasnije.

Uvaženi su nas gosti napustili, a mi smo poslije ručka prošetali najprije do proloških jezera koje zove „dva oka“, a zatim obišli „zelenu katedralu“. U toj zelenoj ljepoti čovjek ne može odoljeti, a da ne zapjeva. A još kad naša Bosa svojim lijepim i zvonkim glasom povede pjesmu!

Veseli i raspjevani opraštamo se od dragih imotskih kolega. Pravac kući sa zaustavljanjem u Trilju. Čeka nas kava na nadbiskupov račun. Naravno da smo svi bili poslušni nadbiskupu. Kako je nadbiskup bio dobre ruke, uz kavu je doteklo za palačinke i sladoled. Sinjani nas napuštaju. Evo i nas, u našem Splitu. Vidimo se svakako opet na izletu!

Gorana Kelam