"Počeo je rat, otac je otišao daleko u planine...
- Sinko, a kako ću znati jesi li živ? - upitala ga, tužna, na rastanku majka.
- Pjevat ću, majko, pjevat ću - tješio je on - i pjevajući mislit ću na tebe. Vjetrovi će donositi moje pjesme, vjetrovi s planina.
Sjećam se bake. Zazviždi najljuća bura, a ona otvori prozor i sluša.
- Čujem ga! Pjeva! Živ je!
Tako je ona otvarala prozore dok su zavijali vjetrovi i onda kad je završio rat iz koga se otac nikad nije vratio.
- Čujem ga! - govorila je, ali svaki put kroz suze.
- Pjeva! Ne, nitko drugi, to on pjeva!
I bilo je tako.
Vjetrovi su u svojim krilima sačuvali pjesme mrtvoga ratnika i s vremena na vrijeme zaljuljali ih majci pod prozore.
Baka je jednoga dana usnula zauvijek kraj otvorena prozora. Vjetar je zavijao spuštajući se s visokih planina, a ona je u njegovu glasu htjela još jednom otkriti sinovljevu pjesmu."
- Da, jedino je kod ljudi tako - reče zamišljeno kornjača Tamara kad je Milivoj završio svoje pričanje. - Oni se vole čak i poslije smrti.
(Palma Katalinić)
