Groblje. Mjesto tišine koje na mnoštvo pitanja nudi jedan jedini odgovor - Isus. I to baš Isus na križu. Došla sam na to mjesto sna, tako dubokog da ga može prekinuti samo razapeta Ljubav.
- Isplati se živjeti jedino sa stvarima s kojima možeš i umrijeti - sjetih se dok sam se molila pred grobom moga djeda. Misli koje sežu do vječnosti vratile su me do zadnjih dana njegova života. Kao šestogodišnjakinja voljela sam pred njim izvoditi razne scenske igre. Taj dan ušla sam u njegovu sobu spremajući nešto novo. Pogledao me i činilo mi se da me nije prepoznao. Iskoristila sam taj trenutak. Prekrila sam se bijelom plahtom, oko glave stavila zlatne ukrase, prišla mu i tiho rekla:
- Djede, došla sam po tebe. Ja sam tvoj anđeo kojega čekaš. Više nećeš ostati na zemlji. Vodim te u raj. Djed je sporo podigao glavu i rekao: Evo me! Spreman sam! Idemo!
Pomalo u strahu izašla sam iz sobe. Te noći djed se preselio u vječnost... Možda je to razlog zašto uvijek pred njegovim grobom molim molitvu „anđelu čuvaru“. Moju sabranost u molitvi prekinuli su glasovi žena iz blizine:
- Što ti je život? Šaka crne zemlje i ništa više. Tko zna ima li išta iza ovog groba? - uzviknula je žena stavljajući cvijeće na svoju obiteljsku grobnicu.
Gospođa koja je došla s njom žalosno je dodala: Baš tako. Šaka crne zemlje. Nema ništa od ovoga života. Da ima nešto, netko bi se vratio. Sve završava ispod ove mramorne ploče. Tu ti je kraj.
Promatrala sam je kako pali svijeću – znak nade u vječni život položen na kamen ljudske sumnje i ravnodušja. Podsjetile su me na dvojicu učenika obuzetih sumnjom da je smrt žalostan svršetak i propast. Ne vide sjenu blizu sebe i ne čuju korak Uskrsloga koji ide za njima stopu za stopom. Ostale su kod raspeća, pomrčine jednog dana, ne shvaćajući da je ta pomrčina postojala samo da svjetlost vječnosti obasja sve buduće dane. Pogled mi padne na stabla. U svaki list Bog je upisao uskrsnuće. Zašto onda sumnja, nevjerica?
U tim mislima napustila sam groblje i krenula prema školi. Taj dan sam imala učenike drugog razreda kojima sam obećala razgovor o raju, o vječnom životu. Tješila me pomisao da idem onima do kojih se uzdiže nešto bijelo kao nada, kao odraz daleke zemlje odjevene ljiljanima, zlatom, posute srećom.
Čim smo se susreli, začula sam pitanje: Kako će nam biti u raju? Pitanje u kojem nema sumnje u vječnost, u susret s Bogom.
- Što ti misliš kako će nam biti? - upitala sam. Bilo je to „zeleno svjetlo“ za izraz njihovih misli.
- Bit će nam lijepo jer ćemo vidjeti Boga - rekla je Ana.
- Neću plakati. I neću više lomiti ruku. Već tri puta sam lomila ruku na istom mjestu - rekla je Laura.
- Hoćemo li imati sve u raju? - upitao je Tomislav.
- Naravno – rekla sam. A onda su učenici nabrajali što bi sve voljeli imati u raju od omiljenih igračaka do pogleda njima dragih osoba.
Promatrala sam učenicu koja taj sat baš ništa nije rekla. U očima sam prepoznala tugu zbog gubitka majke. Tražila sam riječi koje bih joj mogla uputiti, ali ona ih je prva pronašla.
- Vjeroučiteljice - rekla je tiho - hoćete li vi biti s nama u raju?
- Nadam se - izustila sam, zatečena.
- Onda ništa drugo i nije važno - rekla je Ena i spustila pogled. Tren vječnosti koji se ureže duboko u život. Tren koji se ne zaboravlja.
- Hoćemo li dobiti plus? Baš smo dobro odgovarali - upitao je Luka.
- Zaslužili ste - rekla sam.
I križ se snagom Kristova Uskrsnuća pretvorio u plus. Oni su ga prepoznali.
(Marina Šimić)
