Smrt čeka u Samari
Neki trgovac u Bagdadu posla svog slugu da tamo obavi neki posao, a ovaj se vrati sav blijed i tresući se od straha.
"Gospodaru" - reče sluga - "dok sam bio na pazaru sreo sam jednog neznanca. Kad sam mu pogledao u lice, otkrio sam da je to Smrt. On mi je zaprijetio i otišao dalje. Sada se bojim. Molim vas, dajete mi konja da odmah odjašem u Samaru i tako stvorim što je moguće veću udaljenost između sebe i smrti."
Trgovac, u brizi za svoga čovjeka dade mu svoga najbržeg konja. Sluga skoči u sedlo i u hipu odjaha. Kasnije po danu, sam trgovac ode na pazar i ugleda Smrt kako šeće među mnoštvom.
Ode do nje i reče: - "Jutros si zaprijetila mome sluzi. Što to znači?"
- "Nije to nikakva prijetnja, reče Smrt, bila je to gesta iznenađenja što ga vidim u Bagdadu."
- "Pa gdje bi bio aKo ne u Bagdadu. Tu živi - reče trgovac."
- "Da, vidite, ja sam razumjela da će mi se noćas pridružiti u Samari."
Zašto dobri ljudi umiru
Župnik je posjetio jednu staricu i ova ga upita u neobaveznom razgovoru: "Zašto nam Gospodin tako često šalje pošasti?"
- "Pa eto, odgovorio je župnik, ponekad su ljudi tako zlli da moraju biti uklonjeni i zato dobri Bog dopušta da haraju pošasti."
"Ali, zašto i dobri moraju biti uklonjeni sa zlima?"
"Dobre zove za svjedoke" - protumačio je župnik - "Gospodin želi svaku dušu pravedno suditi."
Život poslije smrti
Umirući uhvati ruku liječnika: Tako se bojim smrti! Možete li mi reći, doktore, što me čeka nakon smrti?
Kako izgleda na drugoj strani?
- Ja to ne znam. Odgovori liječnik.
- Ne znate to? Promrmlja umirući.
Umjesto bilo kakvog odgovora liječnik otvori vrata prema hodniku. U bolesničku sobu uleti veliki crni pas i radosno skoči na liječnika želeći pokazati kako se raduje što ponovo vidi svoga gospodara.
Sad se liječnik okrene bolesniku i reče: - Vidite li kako se pas ponaša? Još nikada nije bio u ovoj prostoriji i ne poznaje nikog ovdje. Ali on je znao da je njegov gospodar s druge strane vrata i zato je tako radosno skočio u sobu čim su se vrata otvorila. Vidite, ni ja ne znam ništa pobliže o tome što nas čeka poslije smrti, ali meni je dovoljno znati da je na drugoj strani moj Gospodar i Učitelj. Stoga ću ja, kada se jednog dana otvore vrata, ući s velikom radošću.
Nije došao natrag
Dvije ribe zaplivaše morem. Odjednom pred sobom ugledaju slasnoga crva. Reče jedna drugoj: "Vidiš li toga crva? Naboden je na udicu, udica je privezana za vrpcu, a ona visi na štapu. Štap drži u ruci čovjek. Proguta li koja od nas toga crva, udica se zabode u naša usta, čovjek tada povuče rukom udicu, izvuče iz vode ribu i ona završi na tavi."
Zatim kaže druga riba: "Ha, ha! Tu je priču pričala moja baka kad sam bila mala, ja ne vjerujem u takve bajke. Kako se uopće može tvrditi takvo što? Još se nitko nije vratio iz tave da bi nam to potvrdio. Ako ti ne želiš progutati toga slasnog crva, ja ću ga dokrajčiti."
I ona to uistinu i učini i završi na tavi.
I stvarno, ni ona nije došla natag da bi pripovijedala.
Kažu mnogi ljudi: "O paklu se zaista ništa ne zna, jer još nitko odande nije došao natrag da bi nam pripovijedao."
Točno. Ali Isus nas je upozorio na vječni plamen. Ne bismo smjeli to uzimati olako, nego pokušati živjeti prema Njegovoj volji.
Strah
Putovala kuga u Damask i u pustinji prestigla karavanu. "Kamo se tako žuriš" - upita vodič. "U Damask, uzet ću 1000 života." Na povratku je opet prošla pored karavane i vodič joj reče: "Pa uzela si 5 000 života." "Ne, ja sam uzela moju tisuću a ostale vjerojatno strah."
Na tri pucam
Billa Blackwoda je njegov znanac ponovo pozvao u svoju vilu u Hudsonu. Tako se jedne nedjeljne večeri našao na njegovu posjedu gdje je naišao na mnoštvo gostiju. Ne valja lagati da se na takvom skupu pila samo limunada. Potkraj susreta pristupi Billu kućedomaćin. "Siromašni moj Bille, morat ću te noćas na žalost smjestiti u sobu duhova. Sve druge su već popunjene." "Dobro", reče mirno Bill. "Bit će mi zadovoljstvo." "Gospodine Blackwod" poviču neke gospođe začuđene. "Zar vas nije ni malo strah? Valjda znate da je tamo prije trideset godina umrla žena koja si je oduzela život...
I zna se da još nitko nije nakon toga u toj sobi želio spavati?"
"
- Što je u tome posebno? Iz sobe se pruža divan pogled. Laku noć", poštovane dame.
Četvrt sata nakon toga Bill je već ležao u pidžami na krevetu te glasovite sobe. Za svaki slučaj, na noćni ormarić je stavio pištolj, a ostavio je i upaljeno prigušeno svjetlo iznad glave.
Prije no što je zaspao, opazi pet malih crnih prstiju kako se polako miču pri dnu kreveta...
otvori oči, zatvori ih ponovno i opet otvori...
Ali pet malih crnih prstiju još je uvijek bilo tu...odjednom se broj prstiju poveća na deset. To ga ipak malo iznenadi.
"Ostavite se takvih glupih šala" - reče Bill - "Pokažite se ili pucam."
I sasvim hladnokrvno i svjesno posegne za svojim pištoljem. Male se ruke pomaknu gotovo moleći, ali nikakvo se lice nije pokazalo. "Neću više ponavljati" - reče Bill - "Na tri pucam."
I pažljivo poče nišaniti. Male se ruke kao ukrute, nisu se više micale.
"Ustanite ili pucam!" - poviče Bill. Deset je prstiju počelo malo podrhtavati... "Jedan", poviče Bill "dva, tri" i potegne obarač.
Od tada Bill šepa na lijevu nogu.
